Zaštita okoliša, kao jedna od suvremenih pravnih tema, relativno je slabo zastupljena kada je u pitanju hrvatska pravna doktrina i sudska praksa. S obzirom na potencijal različitih vrsta opasnosti za okoliš kao i sve veći stupanj organiziranosti građana u zahtjevima koji se tiču upravo zaštite okoliša, nužno je voditi računa o dostupnosti informacija. Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (Aarhuška konvencija) usvojena je na 4. ministarskoj konferenciji „Okoliš za Europu“ 25. lipnja 1998. u Danskom gradu Aarhusu, a Republika Hrvatska postala je stranka Konvencije 25. lipnja 2007. godine. Sama Konvencija predstavlja jedan od temeljnih stupova glede ljudskog prava na odlučivanje u pitanjima zaštite okoliša te je samim time već duboko implementirana u zakonodavni aspekt Republike Hrvatske. Navedena Konvencija je od iznimnog je značaja u pitanjima ostvarivanja prava na zaštitu okoliša te samim time ima tri osnovna stupa, a to su: pravo na pristup informacijama, sudjelovanje javnosti u odlučivanju o okolišu te pravo na pristup pravosuđa u pitanjima okoliša i to radi osiguranja neovisnog nadzora nad donošenjem odluka o okolišu. Upravo se putem Konvencije definiraju pravila o načinu traženja informacija, roku davanja odgovora na poslane zahtjeve te okolnosti pod kojima se može odbiti davanje informacija te što se može poduzeti kada je zahtjev neopravdano odbijen. Važno je naglasiti činjenicu kako svaki pojedinac ima pravo pristupa sudu ili pak nekom drugom nezavisnom tijelu ako ne dobije tražene informacije ili pak ako mu se ne omogući sudjelovanje u procesu odlučivanja o pitanjima zaštite okoliša. Sukladno tome informacije koje se odnose na okoliš su tip informacija koje moraju postati javno dobro koje je dostupno svima. Kroz završni rad dat će se detaljni pregled odredbi Konvencije te se izvršiti ocjena njene provedbe i implementacije s osvrtom na III. i IV. nacionalno izvješće o provedbi Aarhuške konvencije u Republici Hrvatskoj.