Cilj je ovoga rada prikazati idejni arhitektonski projekt koji je spoj neolitičke i moderne kuće zvane zemunica na način da se pridržava svih parametara za projektiranje pasivne kuće, a pritom poštuju načela projektiranja stambenih obiteljskih zgrada te da su zadovoljeni svi arhitektonski uvjeti u pogledu funkcije, konstrukcije i estetike. Pojmovi poput održivog razvoja i održivosti tek su nedavno postali dio raznih programa, izvješća i strategija. Međutim, samo načelo kako živjeti održivo i u skladu s prirodom nije nikakva novost. Zakoni održivosti postoje već stoljećima. Dobar je primjer sječa drveća: ne smije se nikad posjeći više drveća nego ih može izrasti novim pošumljavanjem. Poštovanje principa održivosti zamjetno je i u području građenja još u doba stare Grčke ili starog Rima. Tadašnje građevine građene su s namjerom da traju što dulje, njihov utjecaj na okoliš nije bio znatan, a vrlo su česti i primjeri da se materijal starijih, napuštenih građevina primjenjivao za gradnju novih. Upravo su te kategorije osnovni parametri na koje građevinski inženjer treba utjecati da bi ostvario održivu gradnju[1]. Ljudi tako još od davnina koriste prirodu i njeno bogatstvo energije Sunca, vode, zemlje i vjetra. Od pamtivijeka grade nastambe u kojima se štite od vremenskih neprilika te raznih drugih napasti kao što su životinje. Prva stalna naselja nastaju već u doba neolitika oko 8000 godina pr. Kr. U to doba javljaju se i prve nastambe zvane zemunice. Zemunice su bile poluukopane ili ukopane nastambe koje su pomoću zemlje davale konstantnu temperaturu pogodnu za život zimi. Današnje moderne zemunice koriste slična načela izgradnje kao i one prije više tisuća godina, a ni izgledom se previše ne razlikuju. Postoje dva tipa suvremenih zemunica. To su potpuno ukopane zemunice i djelomično ukopane zemunice.