Karl Marx (1818.-1883.) je najutjecajniji i najkontraverzniji politički ekonomist i filozof 19. stoljeća, a političke i ideološke posljedice uvelike su iskrivile pogled na osobu i djelo Karla Marxa. Posljedica je predrasude da se Marx bavi komunizmom (s obzirom da nikada nije dao detaljan opis besklasnog društva, osim 10 točaka u Komunističkom manifestu). Naprotiv, njegovo glavno djelo „Kapital“ bavi se ekonomskom problematikom industrijskog kapitalizma, gdje on analizira proizvodnju i akumulaciju. Proučavao je zakonitosti kretanja u društvu kroz dijalektički i historijski materijalizam, te je utvrdio da do promijene povijesno društveno ekonomske strukture dolazi kada proizvodne snage dođu u nepomirljiv sukob s vlasničkim odnosima. Marx dijeli društvo na dvije klase: proletarijat koji posjeduje samo vlastitu radnu snagu kao robu koju može prodati i buržoaziju koja posjeduje sredstva za proizvodnju. Buržoazija kupuje radnu snagu i kontrolira proizvodne procese. Cilj buržoazije je profit koji ostvaruje radna snaga kroz višak vrijednosti (vrijednost radne snage proletarijata je veća od nadnice kojom ju buržoazija plaća). Kapitalist prisvaja taj višak vrijednosti („eksproprira“) i na taj način akumulira bogatstvo a radnici žive u siromaštvu („pauperizacija“). Dakle, kapital nije ništa drugo nego akumulirani plodovi rada radnika, a svaki kapital raste samo onda kada se od radnika oduzima sve više i više njegovih proizvoda („otuđenje“). Zbog niskih nadnica smanjuje se potražnja za „prekomjernom proizvodnjom“, smanjuje se opća profitna stopa kapitalista i cijela ekonomija zapada u krizu. Krizu preživljavaju samo najjači kapitalisti te dolazi do centralizacije sredstava za proizvodnju, a ekonomija još jednom prolazi ovaj začarani krug. Ti ciklusi „prosperiteta i kraha“ se ponavljaju do točke dok monopol ne postane okov takvom načinu proizvodnje. Kapitalizam vidi kao prijelaznu fazu iz feudalizma u komunizam i navješćuje njegov kraj revolucijom proletarijata koja ga svrgava.