Komunikacija je važan dio međuljudskih odnosa jer nema dijela društvenog života, profesije i djelatnosti u kojoj se ne koristi. Komunikacija je proces prenošenja poruke od jedne do druge osobe kojom pojedinac utječe na sugovornike. Podrijetlo riječi komunikacija dolazi od latinske riječi communicare, a znači učiniti nešto općim, odnosno poznatim. Drugim riječima, komunikacijom nekome nešto priopćavamo, razmjenjujemo misli i osjećaje. Najranije zabilješke o komunikaciji javljaju se u klasičnom razdoblju. U 5. stoljeću prije Krista javno nastupanje smatralo se važnom vještinom. U to vrijeme od građana se tražila sposobnost da se brane na sudu ako to bude potrebno te je bilo važno i za uspjeh u političkom životu. U novije vrijeme velik doprinos istraživanju komunikacije dala su američka sveučilišta gdje se osnivaju katedre za komunikaciju. Opsežnije proučavanje pokreta i signala ljudskog tijela počelo je krajem dvadesetog stoljeća tako da možemo reći da je to mlada znanost. Govor tijela proučava se u različitim situacijama i kod osoba svih životnih dobi. Postoje neke kretnje koje su u cijelom svijetu iste, ali i neke koje su potpuno drugačije. Isto tako neke kretnje su urođene dok se neke kretnje nauče kroz život. Primjerice, klimanje glavom je urođena kretnja kojom se nešto potvrđuje, dok odmahivanje glavom nije urođena kretnja nego se nauči u ranom djetinjstvu. Važno u čitanju govora tijela je omogućiti odvojiti činjenice od izmišljotina i stvarnost od maštarija. Odlični čitači govora tijela su gatare i vidovnjaci. Oni koriste tehnike tzv. “hladnog čitanja“ kojom postižu 80–postotnu točnost u “proricanju“ osobi koju sretnu prvi put. Ono što ljudi vide i čuju ne odražava nužno što ljudi doista misle. Kako bi stvari točno shvatili treba se pridržavati triju osnovnih pravila: kretnje treba tumačiti u skupinama, treba tražiti podudarnost i geste treba tumačiti u kontekstu.