Samim ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine, naša se država obvezala, između ostaloga, i na promjenu službene valute iz Hrvatske kune (HRK) u euro. Euro je danas službena valuta unutar devetnaest od ukupno dvadeset i sedam država članica Europske unije. Kako bi cijeli taj proces bio uspješan potrebno je zadovoljiti nekoliko kriterija koje je propisala Europska unija. Put k ispunjenju tih ciljeva započeo je 2017. godine kada su Vlada RH i Hrvatska narodna banka (u daljnjem tekstu: HNB) krenule s provođenjem Strategije za uvođenje eura kao službene valute u Hrvatskoj. Na temelju tog dokumenta, i u radu se posebno skreće pozornost na prednosti i nedostatke koji se predviđaju uvođenjem eura kao službene valute. Tako se kao najveća korist uvođenja eura ističe smanjenje valutnog rizika. Većina kredita, štednji, prodaja nekretnina i automobila izraženi su u eurima. Iako Republika Hrvatska već više od dva desetljeća održava nisku inflaciju i stabilan tečaj te konstanto radi na smanjenju javnog duga potrebno je u ovom razdoblju poduzeti i druge korake u postupku uvođenja eura kao valute. Hrvatska ispunjava gotovo sve uvjete konvergencije te je uspješno pristupila europskom tečajnom mehanizmu ERM II (u daljnjem tekstu: ERM II). Trenutno predviđanje uvođenja eura je do 2023. godine, iako se Hrvatska (kao i ostatak svijeta) našla u specifičnoj situaciji zbog pojave pandemije COVID-19. Međutim, odgovornim vođenjem ekonomske politike Vlade RH i HNB-a i dalje je moguć i ostvariv taj cilj. U radu je prikazan nastanak Europske unije, kakvu danas poznajemo od ranih početaka, u tri glavne tematske cjeline kako bi uopće bio shvatljiv cijeli proces uvođenja eura i zašto je on važan. Nakon uvoda opisan je nastanak eura i europske zajednice. U drugoj cjelini opisane su koristi s kojima se susreće Republika Hrvatska prilikom uvođenja eura. Aspekti kroz koje su analizirane koristi su: uklanjanje valutnog rizika u gospodarstvu, smanjenje troškova zaduživanja domaćih sektora, smanjenje rizika izbijanja valutne i bankovne krize, niži transakcijski troškovi, poticaj međunarodnoj razmjeni i ulaganjima, sudjelovanje u raspodijeli monetarnog prihoda Eurosustava1 i pristup mehanizmima financijske pomoći europodručja. Troškovi uvođenja eura promatrat će se u trećoj cjelini kroz gubitak samostalne monetarne politike, porast razine cijena zbog konverzije, rizik prekomjernog priljeva kapitala i akumulacije makroekonomskih neravnoteža, jednokratni troškovi konverzije, jednokratni troškovi pristupanja HNB-a Eurosustavu i sudjelovanje u pružanju financijske pomoći drugim državama članicama. Cilj istraživanja bio je utvrditi koje će promjene zadesiti državu te kako ispitanici gledaju na promjenu službene valute. Nadalje u radu su prikazani stavovi o potrebi uvođenja eura i kako će se građani snalaziti s novom valutom. Određeni ispitanici mišljenja su kako nije potrebno uvoditi euro već da se zadrži izvorna valuta HRK.