Vukovarski vodotoranj, poznat kao simbol hrvatskog zajedništva, opravdao je ovu titulu tijekom Domovinskog rata, pretrpjevši više od 600 izravnih pogodaka agresora. Ovaj monumentalni toranj prkosno je odražavao duh, hrabrost i nepokolebljivo srce svih hrvatskih branitelja. Izgrađen na nadmorskoj visini od 156,33 metra, vodotoranj doseže visinu od 50,33 metra, a njegova izgradnja trajala je od 1963. do 1968. godine u tzv. „Najpar bašći“. Projektirali su ga arhitekti Petar Kušan i Sergej Kolobov prema ideji izgradnje vodovodne mreže Alexandra Rosea. Vodotoranj u Vukovaru, često nazivan 'vukovarskim Eiffelom' zbog svoje sličnosti s pariškim Eiffelovim tornjem, najviši je objekt u Slavoniji i jedan od najviših u cijeloj Hrvatskoj. Po kapacitetu spremnika, vukovarski vodotoranj je drugi najveći u Europi, odmah iza rimskog vodotornja. Novine su 1968. godine, kada je vodotoranj završen, pisale o njemu kao o "evropskoj atrakciji". Upravo je stoga najviši vrh Slavonije predstavljao otpor agresoru – simbolično, ali i konstruktivno, nije se dao srušiti. Stajao je do posljednjeg dana, otpratio mnoge koji su morali napustiti svoj rodni grad, vidio je sve zlo i stradanje, svjedočio svemu o čemu se šutjelo i šuti, radi zaštite vlastitih interesa ili zbog prevelike boli, kako s koje strane. Činjenica da je Vukovarski vodotoranj ostao stajati „ranjen“ dala je pravo i obvezu poslijeratnoj obnovi da ga s pijetetom podrži u njegovoj obnovi. Zahvaljujući sredstvima Europske Unije u iznosu od 18,5 milijuna nekadašnjih hrvatskih kuna pristupilo se pomnom planiranju načina obnove i zaštite, poštujući graditeljsko nasljeđe. Ideja koncepta memorijalnog centra izašla je na površinu kao jedina i jedinstvena. Danas vodotoranj predstavlja svojevrsnu turističku atrakciju, a kroz sadržajnu ponudu sjećanja ni jedna u Domovinskom ratu stradala duša neće biti zaboravljena.